Igor Matić: Taekwondo je stil života, želimo stvoriti dobre i karakterne ljude

Na samom izlazu iz Velike Gorice, u Sisačkoj ulici na broju 16a, smjestio se mali, ali topli dom Taekwondo kluba Velika Gorica. Kroz uski hodnik i niz strme stepenice stižete do sjajno uređene male dvorane, mjesta gdje se stvaraju šampioni! Potvrdio nam je to u ugodnom razgovoru  i Igor Matić, 'alfa i omega' uspješnog velikogoričkog kluba, glavni trener i tajnik, veliki entuzijast koji godinama prenosi svoje znanje i ljubav prema taekwondou nekim novim naraštajima...

Uz naravno i brojne vrhunske rezultate ostvarene uz taj zacrtani put.

"Studirao sam na današnjem Kineziološkom fakultetu, kojeg sam upisao 1996. godine. Tamo sam upoznao kolegu koji se bavio taekwondoom. I ranije sam imao razvijenu ljubav prema individualnim sportovima, bavio sam se atletikom 12 godina," otkrio nam je u početku razgovora Igor, rodom iz Mostara, srednju školu završio je u Dubrovniku, fakultet u Zagrebu, a trenutno sa suprugom i dvoje djece živi u Svetoj Nedjelji te svakodnevno putuje u Veliku Goricu.

"Taekwondo mi je bio zanimljiv, svidio mi se jer je bio kontaktni sport, krenuo sam tim putem, a kako kao sportaš nisam ostvario neke vrhunske profesionalne rezultate, odlučio sam to napraviti kao trener. Postavio sam si ciljeve i to je polako krenulo. Cijeli život sam praktički u sportu, od svoje šeste godine, znači ukupno 37 godina...

"Počelo je sve s klubom u Zagrebu, s malim brojem članova. No, iz godine u godinu smo rasli i već 2001. godine smo imali kadetske prvake Zagreba, a 2005. i prvakinje Europe..."

"Baš u to vrijeme došli smo na ideju da ponovno pokrenemo klub u Velikoj Gorici, koji je djelovao do 1998. godine. Živio sam tada u Buzinu, sa sadašnjom suprugom i Gorica mi je bila bliska. Počeli smo u Habdeliću, s dva termina tjedno. Klinci su se počeli skupljati i 2007. smo već imali  50-ak ljudi u dvorani, što nije mala brojka. Kad sam vidio koliko se trude i dobro rade shvatio sam da moramo krenuti još ozbiljnije raditi. Nismo više kao zagrebački klub mogli dobiti dovoljan broj termina i u lipnju 2010. godine odlučili smo organizirati isključivo velikogorički taekwondo klub."

"Bili su tu predsjednik Željko Šedlbauer, njegova kćerka Iva te Marina Čepuran, danas Nekić. Trebalo nam je godinu i pol dana da dobijemo status u Hrvatskom taekwondo savezu i od 1. siječnja 2012. krenuli smo s natjecanjima," prisjetio se tih vremena Matić.

"Od tada smo pravi velikogorički klub i od tada do danas što smo napravili stvarno je impresivno! Karate je jak u Velikoj Gorici, ali stvarno mislim kako nisu niti blizu našim rezultatima, što se tiče medalja na državnim prvenstvima, jakim međunarodnim natjecanjima. Nismo niti slični, jedino nas veže tatami na kojem nastupamo."

PRVE SE PAMTE...

Uspjesi su se nizali iz godine u godinu...

"Već smo te prve godine imali juniorsku prvakinju Hrvatske, Doroteu Cvetković, kadetske prvakinje Nataliju Lovrić i Anamariju Kovčaliju, a godinu dana kasnije Natalija je bila i viceprvakinja Europe u Rumunjskoj. To je bila prva međunarodna pojedinačna medalja u Velikoj Gorici iz borilačkih sportova. Prvi smo donijeli takav jedan ogroman, veliki uspjeh u naš grad!"

U Hrvatskoj djeluje 141 klub, TKD Velika Gorica je po broju članova i financijskim mogućnostima negdje u zlatnoj sredini, ali su rezultati koje ostvaruju vrhunski.

"Mi smo danas sigurno među prvih pet klubova u Hrvatskoj. Radimo ozbiljno, stvaramo nove članove, imamo sve dobne uzraste, od vrtićke djece pa do seniora. Završio sam školovanje za taekwondo trenera, diplomirani sam kineziolog, imamo sve pokriveno kako bi i trebalo biti po Zakonu o športu.

"Stalno rastemo, svaka godina nam je praktički bolja nego prošla. Naravno, postoji smjena generacija, tako je to u pojedinačnim sportovima. Već smo 2015. i 2016. godine s juniorkama bili viceprvaci Hrvatske. Dva puta zaredom biti drugi u državi je stvarno bio rezultat 'van pameti'. Marjan iz Splita je najjači klub, imaju i ljude i financije. Moćni su, nešto poput Dinama u nogometu. Teško ih se može skinuti s vrha, ali dva puta biti drugi iza njih je strašno veliki uspjeh," naglasio nam je Matić, koji nas je srdačno ugostio u skromnim, ali odlično uređenim klupskim prostorijama.

"Ekipno su te cure bili prvakinje Hrvatske kao mlađe seniorke, što je zaista bio spektakularan rezultat i podvig, dok su u seniorskoj konkurenciji bile četvrte."

Fenomenalni rezultati su nastavljeni sve do današnjih dana, jer ove je godine jedna nova generacija mladih nada velikogoričkog taekwondoa bila treća u Hrvatskoj u kategoriji kadetkinja.

VELIKI PROMOTORI VELIKE GORICE

U sedam godina natjecanja za Veliku Goricu klub je osvojio čak 52 medalja s prvenstva Hrvatske te više od 40 s raznih jakih međunarodnih turnira. Time se treba pohvaliti!

"Ne znam može li se bilo koji klub pohvaliti s takvim rezultatima, u verificiranim uzrastima, od kadeta i juniora do mlađih seniora i seniora. Ekipnih plasmana na pobjedničkom postolju i osvojenih pehara imamo šest, dva kadetska, tri juniorska i jedan U-21. Za klub koji postoji devet godina mislim kako je to stvarno impozantno!"

"Na međunarodnim turnirima obišli smo 15 država i sa svih smo donijeli medalje u Veliku Goricu. Mislim kako smo zaista veliki promotor našeg grada i na svjetskoj i na europskoj razini. Na tim velikim natjecanjima osvojilo smo čak 41 medalju, iz serija tih Grand Prix turnira."

"To je nešto što je zaista vrijedno!"

"Nije da se sada s tim nešto hvalimo, ali puno ljudi u Velikoj Gorici to ne zna! Ne smijemo se ničega sramiti, jer smo to sve izgradili i ostvarili sami."

"U ovoj dvorani smo od 2012. godine. U iznajmljenom smo prostoru i to nas košta. Prostor je vrhunski uređen, dvorana je fenomenalna i tu se stvaraju šampioni! Nije megalomanski, ali je sasvim dovoljan da se stvore šampioni, samo ako se želi trenirati. Imamo uvjete, Zajednica sportskih udruga nas pomaže, ne mogu se požaliti. Neke stvari nam ne pašu, ali smo zadovoljni. Grad nas prati, a rezultati su nam reklama preko koje nam u klub dolaze novi članovi. Preuredili smo prostor, uređen je prostor donacijskim sredstvima u vrijednosti 25 tisuća kuna, moram istaknuti Ljekarne Zagrebačke županije i Zagrebačku županiju, koji su nam pomogli i stvarno im se moram zahvaliti. Iskoristili smo novac kako bismo poboljšali uvjete za trening. Trenutno nas u klubu ima 110, moglo bi nas biti i više, ali se radije držimo u okviru u kojem možemo biti kvalitetni. Odlično nam je, nemamo se što žaliti..."

Prije tri godine je Splićanka Kristina Čerina u 'dresu' taekwondo kluba Velika Gorica osvojila i nagradu za najbolju sportašicu grada...

"Iz najjačeg kluba u Hrvatskoj izabrali su Veliku Goricu. Svjetska kadetska prvakinja je željela nastupiti za naš klub. Ako jedan Poljak Zwolinski može nastupati za HNK Gorica, onda o čemu mi pričamo. Giovanni Cernogoraz je bio olimpijski pobjednik, a nije Velikogoričanin ni Turopoljac. No, to je u konačnici nebitno, jer je te svoje povijesne rezultate napravio i za Veliku Goricu."

"Kika je napravila vrhunske rezultate, gdje god se pojavila bila je prva. Važno je naglasiti i kako sam ja od 2016. godine i trener u stožeru hrvatske juniorske reprezentacije. U Kanadi na Svjetskom prvenstvu sam bio njen trener i mi smo tamo zajedno osvojili brončanu medalju. To su stvarno vrhunski rezultati, jer je nevjerojatno teško i u juniorskoj taekwondo konkurenciji osvojiti svjetsku medalju. Ona je tada izgubila u polufinalu od Britanke koja je danas aktualna prvakinja Europe i kandidat za Olimpijske igre," podvukao je Matić pa dodao:

"Nismo je mogli zadržati, napravila je transfer, otišla u drugi klub, ali u tih godinu dana bilježila je uspjehe za Veliku Goricu."

"Ona je jedina prekinula dominaciju Ines Grdenić. Mislim kako je godinu dana kasnije trebala nagradu osvojiti Natalija Lovrić, imala je bolji rezultat. Tko zna, možda je to bio njen prijelomni trenutak karijere , jer danas više ne trenira. Te godine je bila na juniorskom Europskom prvenstvu, osvojila je prvu seniorsku međunarodnu medalju na turniru G kategorije, ali je jednostavno 'pukla'. Nažalost."

Problem je nastaviti kontinuitet vrhunskih rezultata u seniorskoj konkurenciji, jer za to treba dodatni financijski iskorak.

"Priča je vrlo jednostavna. Velika je to stepenica više, treba puno više ulagati, puno više se posvetiti, puno više odricanja i biti fokusiran samo na to, ali najveći problem su financije! Nas svaki odlazak na turnir užasno puno košta. Bili smo nedavno u Beogradu, kotizacija je 100 eura, samo da bi ušao u turnir. Ako ste prvi ne dobijete natrag ništa novčano. Dobijete bodove na svjetskoj rang ljestvici. Anamaria Kovčalija je sada povezala dva deveta mjesta i dobila je nekih pet bodova, što nama ipak puno znači u poretku uspješnosti europskih klubova. No, to sve jako puno košta."
   
"Mi bismo trebali onda imati veću podršku Zajednice za naše mlađe kategorije, da bismo mogli tada naša sredstva onda usmjeriti u seniorski pogon. Ana je bila u programu HOO-a. No, na kraju se pitate vrijedi li tih par bodova potrošenih nekoliko stotina eura da odete u Grčku na turnir. Škakljivo je to pitanje, vrijedi li riskirati?"

ŽELJA - NAPRAVITI DOBRE I KARAKTERNE LJUDE

Igor stalno ističe kako taekwondo nisu samo borbe, nego zaista jedan pravi stil života...

"Cure se nakon svega posvete trenerskom poslu s klincima i ja sam onda još sretniji. Moj cilj i želja je od ove djece koja tu dolaze napraviti dobre i karakterne osobe i da zavole ovaj sport i da ga mogu kasnije prezentirati drugima. Ne želimo samo stvarati šampione, nego da su oni svi zdravi i odgovorni ljudi. Od 110 članova gotovo 80 cura. S dečkima je puno teže raditi jer oni svi misli da je taekwondo samo borba, ali nije. Taekwondo je način života!"

"Ostvarili smo vrhunske rezultate svih ovih godina i težit ćemo nastaviti tako i dalje. Niti jedne godine nismo osvojili manje od pet medalja na državnim natjecanjima. Želimo biti kvalitetni, nastaviti s rastom," uvjeren je Matić, koji je trener i dio stožera hrvatske juniorske taekwondo reprezentacije.

"Dobra smo ekipa u reprezentaciji, dobro kotiram u HTS-u. Nastavljam tim putem, iduće godine čaka nas juniorsko Svjetsko prvenstvo u Sofiji."

Dvije Sare, Anđelić i Habijančić, trenutno su perjanice velikogoričkog taekwondoa. Uspješno su zaključile kadetski dio karijere i sada se okreću juniorskim izazovima.  

Velika nada je i Ema Kučiš, koja je u svojoj težinskoj kategoriji bila kadetska prvakinja Hrvatske.

Anđelić je nedavno osvojila europsku kadetsku broncu, još jedan u nizu velikih uspjeha velikogoričkog sporta. Ušla je i u program kategorizacije HOO-a, što je velika stvar i za nju i za klub, ali za njene roditelje.

"Mi smo već početkom veljače znali kako imamo dvije predstavnice na Europskom prvenstvu. Sara Habijančić je sjajna bila u Njemačkoj na kvalifikacijama, dok je Anđelić u Grčkoj na klupskom prvenstvu Europe stigla do drugog mjesta, nakon šest teških borbi. U taekwondou svaka borba ima tri runde po minutu i pol, dok primjerice u karateu jedna borba traje dvije minute. Znači šest taekwondo borbi se može usporediti s njih 18 u karateu..."

"Svaki sport volim, svaki sport mi je u krvi i vrijedan je na svoj način! U svakom kad osvojiš europsku ili svjetsku medalju ti si vrhunski sportaš. Svima skidam kapu, jer ti u sportu nitko neće ništa pokloniti..."

"Međutim, u taekwondou je velika konkurencija, naše kvalifikacije za neko veliko natjecanje su izuzetno teške i stvarno trebaš biti dobro pripremljen, i taktički i fizički i psihički, kako bi uspio. Stvarno je jako teško izboriti nastup na Europskom ili Svjetskom prvenstvu, po nekom mom mišljenju je to u karateu puno lakše."

Budućnost i razvoj taekwondoa u Velikoj Gorici nisu upitni...

"Imat ćemo dobru juniorsku ekipu iduće sezone, ali imamo i dobru kadetsku ekipu. Priključuje nam se Dora Habijančić, Sarina mlađa sestra, koja je do sada imala impresivne rezultate Na posljednjih 11 turnira nije imala niti jednu izgubljenu borbu."

"Odavno nismo imali takvu situaciju. Imamo i sjajne mlađe kadetkinje i sjajne kadetkinje, ali i juniorke. Tri generacije s kojima sada treba raditi. Cure su vrhunske, stvarno žele trenirati i mislim kako ćemo iduće četiri godine imati kontinuitet sjajnih rezultata."

Igor ima u klubu veliku pomoć svojih suradnica i suradnika...

"Anamaria Kovčalija je preuzela brigu o početnicima, cura iz Velike Gorice koja ima deset državnih medalja i stvarno je najtrofejnija članica našeg kluba. Pomaže joj Nina Mikulin, koja ima problema s ozljedom stopala i pitanje je hoće li se vratiti natjecateljskom taekwondou. Uz mene, koji vodi cijelu natjecateljsku ekipu tu je i Matija Brigljević, koji trenira mlađe kadete i s njima ima super rezultate. Mlad je i stalno napreduje. Pomaže nam i Lara Derdić Trifunović, koja studira fizioterapiju, uskoro će diplomirati i imat ćemo pokriveno i to područje."

"Bez njih stvarno ne bismo mogli," iskreno je poručio pa istaknuo:

"Anu moram pohvaliti i za rad preko ljeta, pripremala je cure za Europsko prvenstvu, po nekom mom planu i programu. To je bila baza za sve što su napravile. Iduće godine školovat ćemo još jednog trenera, što su nam omogućili po Zakonu o športu, što je super. Ne treba se završiti fakultet."

"Predsjednik nam je stvarno velika potpora, iako sam ja 'alfa i omega' i to sve vodim. Žac Šedlbauer je legenda tu u Velikoj Gorici."

OBITELJ JE VELIKA PODRŠKA

"Iako ja nisam Velikogoričanin, svi su me prihvatili kao da sam tu doma. Od 2005. sam ovdje. Sa suprugom Marinom i dvoje djece, Paulom i Petrom, trenutno živim u Svetoj Nedjelji i svaki dan putujem u Veliku Goricu."

Ambicije, želje i ciljevi su i dalje najveći mogući...

"Veliko je to odricanje, ali zbog ove djece i zbog kluba s tim nema problema. Viziju imam, da ju nemam ne bih se više bavio taekwondoom. Olimpijske igre su vrh karijere za bilo kojeg sportaša ili trenera. Pokušavat ću napraviti sve kako bi se to ostvarilo do 2028. godine i Los Angelesa. "

"Za tri godine nas čekaju i Olimpijske igre mladih, na kojima bi i Sara Anđelić i Sara Habijančić mogle nastupati jer će tada biti na vrhuncu svoje juniorske karijere. To je jedan prvi cilj, što bi također bio ogroman uspjeh. Sa seniorkama doći do razine finalnih Grand Prix turnira, plasmana na seniorska Europska i Svjetska prvenstva..."

"Sve ostalo kao trener već imam ostvareno. Nadam se kako će se neke stvari od tih dogoditi, jer imam narednih osam godina za to i kakav bi to bio trener kad ne bih razmišljao na taj način. Nakon toga prepuštam klub mlađim trenerima," s osmjehom na licu je poručio.

ZAISTA NISMO MALI - JAKO SMO VELIKI

"Htio bih da imaju viziju kao što sam imao i ja, kao i taj entuzijazam. Neka rade, neka se afirmiraju, bit ću im podrška u svakom pogledu. Svaki novi dan je škola, kako njima tako i meni. Taekwondo se mijenja i napreduje, elektronika je prisutna, ljudska pogreška u bodovanju svedena je na minimum..."

"Baš zato je karateu problem biti na Olimpijskim igrama. U Tokiju će biti tek pokazni sport, u Parizu ih više neće biti. Baš zbog toga, dokle god postoji velika mogućnost utjecaja ljudskog faktora, dokle god pravila nisu razumljiva običnom navijaču."  

Taekwondo se na Olimpijskim igrama prvi puta pojavio 1988. godine u Seulu, bio je i na Igrama u Barceloni, a od 2000. godine je stalno u programu. Hrvatska se može pohvaliti sjajni uspjesima, Martina Zubčić i Sandra Šarić bile su brončane u Pekingu 2008., a Lucija Zaninović u Londonu četiri godine kasnije.

Sigurni smo kako će se ta uspješna tradicija nastaviti i na ostalim velikim natjecanjima, a možemo se nadati i sanjati i s našim velikogoričkim taekwondo nadama u glavnim ulogama.

Ovaj borilački sport je jedan od najmasovnijih pojedinačnih sportova u svijetu, a slična je situacija i u Hrvatskoj.

"Zaista nismo mali, olimpijski smo sport. Jako smo veliki! Možda ne kotiramo dobro marketinški, ali to je problem našeg Saveza. Iduće godine je u Zagrebu seniorsko Europsko prvenstvo i mislim da je to idealna prilika za dodatnu promidžbu."

"U Velikoj Gorici se jako malo zna o taekwondou, a prije je u bio izuzetno jak sport. Jedan Branko Kaurić, koji je danas u atletici, on je bio prvak bivše države i bio je jedan od kandidata za plasman u Seul na Olimpijske igre. Moram istaknuti kako nam je Noć borilačkih sportova velika reklama i do je ta manifestacija, jedinstvena u Hrvatskoj, sjajna stvar za sve nas. Borilački sport radi čuda za naš grad, na stranu HNK Gorica, KK Gorica ili HRK Gorica, koji su prvoligaši, ali mi smo Liga prvaka kad dođemo u inozemstvo na neki veliki turnir," naglasio je još jednom Matić pa zaključio za kraj:

"Obitelj je velika podrška u cijeloj ovoj priči. S današnjom suprugom Marinom sam zajedno od 2000. godine. Sva ta putovanja, izbivanja, uvijek mi je bila veliki oslonac. To su stalna odricanja. Svoju desetogodišnju kćer prvih pet godina vidio sam samo navečer prije spavanja, jer me po cijele dane nije bilo kod kuće, što zbog posla, što zbog treninga. Ne bih bio danas ovdje da nije bilo njene podrške. Ona je posebno sretna sada nakon zadnjeg tunira, kad sam 'njihov' svaki vikend i narednih mjesec i pol dana. No, s početkom nove godine kreću novi izazovi."

"Profesionalac sam, ovo mi je i posao i stil života. Stalno se borim, ali tako mi je suđeno i tako ću sigurno nastaviti i dalje. Samo neka je zdravlja!"