Više od posla, jače od sustava: Priča o velikogoričkim pomoćnicama u nastavi

Kad čujete „pomoćnik u nastavi“ lako je pomisliti da je to netko tko samo sjedi pokraj djeteta i prati s njim nastavu, no, to je daleko od onoga što oni uistinu jesu. Oni su podrška u učenju, snalaženju u školskom prostoru, praktičnom radu, ali i svemu onome zbog čega je djeci s teškoćama školski dan često zahtjevniji nego što možete i zamisliti. Od hodnika i učionice, do školske kuhinje, bez njih bi za mnogu djecu savladavanje školskog gradiva bilo puno teže, a nekima gotovo i nedostižno.

Bojana Marjanović i Renata Odrčić, pomoćnice su u nastavi iz Velike Gorice. Godinama rade s djecom kojoj treba više pažnje, više strpljenja i drukčiji pristup. Renata je profesorica povijesti i etnologije, žena s dvije diplome Filozofskog fakulteta koja je, bez obzira na sve titule, oduvijek znala da želi raditi s djecom. Bojana je u ovaj posao, kako sama kaže, ušla slučajno, no vrlo je brzo shvatila koliko joj taj rad znači, i posvetila mu se u potpunosti. Njih dvije danas čine tim koji u radu s tom djecom svakodnevno pomiče granice.

-Ovo je poziv, to nije posao od osam do četiri - govore gotovo uglas. Renata odmah dodaje: -Ne možeš ovo raditi bez ogromne ljubavi prema djeci. Sigurno to ne radimo zbog velikih plaća i benefita ovog posla.

I doista, teško je zamisliti da bi netko u ovom poslu ostao samo zbog novca. Dok je ostatku školstva plaća stigla na vrijeme, njihova je u siječnju kasnila, a s njom je stiglo i „povećanje“ od 50 centi bruto po satu, odnosno oko tri eura dnevno.

-Već planiramo krstarenje s tom povišicom, samo nam treba još otprilike pedeset godina da to uštedimo, ali mlade smo, ljudski se vijek ionako produžuje - kaže kroz smijeh Bojana.

Iza tog humora stoji nešto puno ozbiljnije. To je posao koji se ne odrađuje mehanički, niti ga možeš ostaviti iza sebe kada se zatvore vrata učionice i odeš doma. O toj djeci razmišljaš i poslije nastave, uz vlastitu obitelj i usred svoje svakodnevice. Granica između privatnog i poslovnog tu se vrlo lako izbriše.

-Nama je prvenstveni cilj završiti posao s njima, ispratiti ih do posljednjeg dana školovanja. Vezana su uz nas, a i mi uz njih - kaže Bojana i odmah dodaje kako je za dijete jako važno da tijekom školovanja ne mijenja pomoćnike.

-Bit svega je da djecu prati jedan asistent, jer se upravo kroz godine zajedničkog rada stvara odnos u kojem dijete zna kome vjeruje, uz koga se lakše otvara i s kim sigurnije prolazi kroz školski dan.

Da je potreba za pomoćnicima u nastavi sve veća pokazuje i podatak da je samo tijekom 2025. godine na velikogoričkom području edukaciju za taj posao završilo 110 ljudi. No, na tom se poslu mnogi ne zadrže dugo. Često im je to tek prijelazno rješenje ili odskočna daska do sigurnijeg i stabilnijeg posla jer s ovakvim primanjima dugoročno teško mogu planirati život.

Važnost kontinuiteta u ovom poslu najbolje se vidi upravo na djeci kojoj pomoćnik s vremenom postaje konstanta, poznato lice i oslonac. Kad se takav odnos jednom izgradi, svaka promjena za dijete može značiti novi stres, nesigurnost i vraćanje nekoliko koraka unatrag.

-Sa svojom L.T. sam od prvog razreda osnovne. Zbog nekih životnih situacija bile smo nakratko razdvojene. To joj je jako teško palo i teško se prilagođavala na novu pomoćnicu u nastavi. Često je negodovala, što se odrazilo i na svakodnevno funkcioniranje. Čak mi je rekla: ‘Pola srca si mi uzela’. Vrlo brzo sam se vratila. Toliko smo povezane da ja točno znam kakav nas dan čeka samo kada ju pogledam - govori Bojana.

Renata, pak, s J.S. gradi odnos koji traži mnogo strpljenja, osluškivanja i svakodnevnog traženja načina da mu se približi. Kod njega ništa ne ide na silu, ali svaki pomak ima svoju težinu.

-S njim je svaki dan novi izazov - kaže Renata.

- Pametan je, puno toga pamti i često se upravo kroz rečenice iz filmova najbolje izrazi. Kad god je bilo moguće, profesori su mu dopuštali da se izrazi crtežom, kratkim video uratkom, koji odlično montira, ili pjesmom. Tako je neki dan, na profesoričino pitanje kako se zove himna Europske unije, umjesto odgovora jednostavno ju je otpjevao - kaže Renata s ponosom.

Takvi primjeri najbolje pokazuju koliko djeci znači kada uz sebe imaju ljude koji ih poznaju i razumiju, ali i sustav koji zna prepoznati što im je doista potrebno.

Upravo je to, čini se, godinama bila jedna od prednosti velikogoričkih osnovnih škola. Projekt „Svako dijete ima pravo na obrazovanje“ u njima se provodi već 12 godina, a uz pomoćnike su se razvijale i dodatne edukacije, supervizije te stručna podrška. Tu se posebno ističe OŠ Eugena Kumičića, koju i Bojana i Renata spominju kao primjer škole u kojoj su pomoćnicima i djeci na raspolaganju bili i edukacijski rehabilitator te jača
stručna podrška.

Pravi zaokret u radu za njih je počeo dolaskom djece u srednju školu. Ondje su se našle u razredu s učenicima koji se kroz program obrazuju za pomoćna zanimanja u kuhinji, ali u tom su razredu od pomoćnika samo njih dvije.

-U osnovnoj smo školi radile svaka s jednim djetetom. Ovdje, u srednjoj, nas dvije radimo s devetero njih. Na stranu to što je plaća ista, nego se ne možemo kvalitetno posvetiti svima njima, a oni to od nas očekuju - iskreno će Bojana.

-Kako da ja djetetu koje me zove i treba pomoć na satu kažem „ne mogu ti pomoći, ti nemaš asistenta“ a vidiš da mu treba. Svako to dijete u našem razredu zbog nečega treba pomoć, pa ne mogu okrenuti glavu na drugu stranu. - dovršava Renata.

Njihova djeca pohađaju ugostiteljski smjer, što znači da velik dio nastave provode u školskoj kuhinji, uz profesore, noževe, pećnice, lonce i tempo koji nije lagan ni odraslima, a kamoli djeci s teškoćama. Posebno su zahtjevni dani s više sati prakse, kada umor i vrućina dodatno otežavaju koncentraciju i rad.

-U kuhinji često bude jako vruće pa stalno tražimo načine kako djeci olakšati i pomoći im da izdrže do kraja - kaže Bojana.

– Ispada da se stalno žalimo, ali mi se stvarno samo borimo za našu djecu.

Roditelji, dodaju, dobro vide koliko truda taj rad traži i koliko je važno da njihova djeca uz sebe imaju nekoga tko ih može pratiti, usmjeriti i biti im oslonac kroz takav školski dan.

Uz sav trud, prilagodbe i dane koji znaju biti izazovni, u njihovom razredu ima i puno topline. Kada god mogu, olakšavaju dan i čine ga ljepšim - od slaganja play lista pjesama koje djeca vole, koje slušaju u kuhinji, do maskiranja za fašnik. I u tome se najbolje vidi tko su zapravo one.

Unatoč svim izazovima, Bojana i Renata pred svoju djecu uvijek dolaze vedre i nasmijane jer one su tu da im svaki školski dan učine barem malo lakšim.

Za neko skorašnje krstarenje možda neće brzo skupiti. Dotada, Bojana i Renata ostaju tamo gdje su najpotrebnije, u onom dragocjenom, svakodnevnom prostoru u kojem se dječji strah pretvara u sigurnost, a svaki mali korak postaje velika zajednička pobjeda.

(autor: Sandra Sarija)

(Proizvedeno u suradnji sa Zagrebačkom županijom)