°C 7

Radionice tkanja u Novom Čiču oduševljavaju i mlađe i starije polaznice: „Super je osjećaj kad nešto napraviš svojim rukama“

28.04.2021.

Petar Brnada

Društveni centar Novo Čiče, projekt sufinanciran iz Europskog socijalnog fonda kojeg KUD Čiče provodi u partnerstvu s Udrugom Zamisli i Gradom Velikom Goricom, održava brojne radionice, a jedna od njih je i radionica tkanja.

Ovoga puta, Goran Postić, inače voditelj radionica veza i tkanja, pobliže je objasnio na koji način je prerada lana izgledala prije 50-tak godina te je usporedio tkanje tada i u današnje vrijeme.

-Prije pedesetak godina, ustvari su se dešavali zadnji trzaji tkanja u našim ruralnim krajevima. Inače, ručno tkanje doživjelo je svoj tehnološki vrhunac početkom 19. stoljeća kada je patentiran i usavršen Jacquard tkalačkih stanova. Tkanine koje su nastajale na takvim stanovima se dobrim dijelom danas više i ne proizvode iz razloga što zbog svoje kompleksnosti izrade jednostavno nisu isplative. Tkalci koji se danas bave tradicionalnim, ručnim tkanjem čine to prvenstveno iz ljubavi prema tradiciji i običajima koje nastoje sačuvati od zaborava. Prava je to čarolija kada se iz niti rađa tkanina, a još kada je vještinom tkalca i dodatno ukrašena, onda je to prava umjetnost. Satnicu utrošenu u izradu pravog komada narodne nošnje, primjerice, danas je vrlo teško naplatiti – objašnjava Postić.

Domaće platno u prošlosti imalo je veliko značenje za ljude.

-Naši ruralni krajevi dugo su živjeli u zadružnim zajednicama. Takav oblik suživota omogućavao je članovima zajednice da se specijaliziraju za pojedine poslove. Priprema niti, od sjemena pa do upredanja i snovanja na tkalački stan, te samo tkanje i izrada uporabnih predmeta od tkanine bio je zadatak žena. Tkalje su svojim radovima uspijevale priskrbiti sav tekstilni materijal koji je bio potreban u kućanstvu, ali i u gospodarstvu, te su time davale velik doprinos životu zajednice. Tkanine su s vremenom postajale sve ukrašenije i sa sve kompleksnijim ukrasima, što je uvelike ovisilo i o poboljšanju platežne moći zajednice. Djevojka koja je imala bolje ruho se mogla bolje i udati. Tekstilni predmeti stoga većinom nisu bili bogato ukrašeni radi ljepote, kako ih mi danas sa divljenjem promatramo, već je to bila i čisto egzistencijalna potreba. Zanimljiv je podatak o cehu tkalaca u Velikoj Gorici, koji je postojao od 1844. do 1936. godine. Zapisi o muškim tkalcima postoje u Turopolju, to su bili obrtnici koji su između ostalog i tkali po kućama – opisuje.

Predmeti tkani ručno na tradicionalan način danas se najviše koriste za potrebe scenskog prikaza folklora, iako se već i tu može primijetiti prelazak na takozvanu građansku modu od kupovnog tekstila. Turizam je u našoj zemlji velik potencijal i tekstilno rukotvorstvo je oduvijek bilo zastupljeno kao suvenir.

Tkanje je zapravo jedna duga i jako lijepa tradicija koja se danas prenosi najviše usmenom predajom, odnosno osoba koju to zanima, nauči promatranjem i sudjelovanjem u procesima kod nekoga tko je te procese već savladao.

-Tekstilno tehnološki fakultet u zagrebu u sklopu svojeg studija ima i tkanje ali većina zaljubljenika u tradicionalno tkanje educira se i usavršava upravo na ovakvim radionicama kakvu provodi KUD „ČIČE“ Novo Čiče u sklopu EU projekta Društveni centar Novo Čiče – poručuje Goran.

Polaznici uživaju u radionicama tkanja

Na radionicama tkanja trenutno ima jedanaest polaznika, a voditelj Goran Postić ispričao je nešto više o samim polaznicima, njihovom napretku i tehnikama koje su do sada obradili.

-Polaznici radionice tkanja snalaze se izvrsno i ja sam vrlo zadovoljan. Svaki od polaznika uspijeva na radionici izraditi dio tkanine, neki su u tome malo sporiji, a neki malo brži, što je sasvim normalno. Radionice smo započeli s izradom osnove za tkanje na tkalačku daščicu. To je tehnika kojom se osnova zapinje napinjanjem leđima dok je druga strana osnove privezana za neki čvrst statičan predmet a niti osnove se razdvajaju u zijev pomoći daščice koja je naizmjenično probušena rupama i prorezima. Ovim tkanjem osnova nam je bila vuna, a nastajale su fertušnice, tkane, šarene vrpce za privezivanje fertuna.

Snovanjem smo započeli i drugu cjelinu, ali ovoga puta smo snovali na vertikalnoj snovači. Osnovali smo jednu pasmu u crvenoj, bijeloj i plavoj boji te smo upeljali na tkalački stan i tkamo slavonsku tkanicu trobojnicu. Od tehnika ukrašavanja tkanine na tkalačkom stanu započeli smo i još prebiremo tkanjem na dasku, a na drugome stanu se uči klječanje – objašnjava Postić.

Gradnja Edukativnog centra za preradu lana za širu regiju

Kao što je već poznato, u sklopu KUD-a gradi se Edukativni centar za preradu lana za širu regiju. U centru je zamišljeno da bude baziran isključivo na preradi lana i tkanju. Edukativni centar bit će odlična nadopuna radionicama tkanja koje se provode kroz projekt Društvenog centra Novo Čiče.

-Edukativni centar je uistinu hvale vrijedan i pružat će ne samo KUD-u već i široj zajednici dodanu vrijednost i mogućnost nadogradnje znanja o radovima koji su nekada život značili, a danas će kroz ovaj projekt biti brendirani i kao oblik turističke ponude. Veliko mi je zadovoljstvo vidjeti relativno velik broj polaznika koji pohađaju radionice. Želja i zadovoljstvo mi je prenijeti svoja znanja o tehnikama tkanja koje poznajem. Uživam u radionicama kada vidim kako sa pozornošću polaznici promatraju i imaju potpitanja. Nadam se da će znanje o tradicionalnom tkanju nastaviti živjeti i prenositi se na što veći broj ljudi – ističe Goran o Edukativnom centru i sudjelovanju na projektu „Društveni centar Novo Čiče“.

Vrijedni polaznici kroz svaku od radionica pokazuju izniman trud i volju za učenjem tkanja, a u tome se slaže i Goran koji napominje da ne može izdvojiti nekoga tko je možda najbolji.

-Zaista ne bi bilo u redu ikoga izdvajati, svaka od polaznica je u nekom segmentu bolja od drugih i svaka na drugačiji način doživljava prijenos motiva na tkaninu. Svi su polaznici vrijedni i sa velikom pažnjom prate što se pokazuje na radionicama – ističe Goran Postić.

Zadovoljne polaznice

Nikolina Crnković za radionice tkanja saznala je od prijateljice, te se odlučila prijaviti kako bi naučila nešto novo, zanimljivo i izazovno.

-Super se osjećaš kada nešto napraviš svojim rukama, vidi se napredak iz radionice u radionicu i tkanje zapravo zahtjeva puno vještine i znanja. Nije teško, ali treba puno toga znati, treba shvatiti princip kako sve to ide od samoga početka. Dok se dođe do samoga tkanja koje mi sada radimo je već obavljeno 90% posla, prije toga je sve zahtjevno, pogotovo postavljanje niti na tkalački stan. Sam pothvat je dosta zahtjevan i kompleksan, ako se nešto na početku krivo postavi, na kraju se sve to vidi. Nas nekoliko radi na istome uzorku pa se prilikom tkanja vidi razlika pošto je svaka ruka drugačija, zato moramo paziti na jačinu, stisak i povlačenje. Kroz ove radionice vidimo točno sve korake, tako da onda možemo primijetiti što je bino, te ako nešto slučajno napravimo krivo, kako se to vidi, isti tako i kada nešto dobro napravimo – kaže napomenuvši da se i nakon završetka radionica namjerava nastaviti baviti tkanjem.

 -Voljela bih prenijeti svoje znanje, ali smatram da još dosta toga trebam naučiti da bi to mogla samostalno kroz radionice. Inače vrlo rado prenosim svoje znanje svima, ali ovo treba još dosta strpljivo učiti – kaže.

Jedna od polaznica je i Jasminka Podlejan, učiteljica iz Bukevja.

- Prijavila sam se na radionicu tkanja jer sam željela naučiti tehniku izrade tkanina. Budući da kod svojih roditelja posjedujem tkalački stan, želja mi je jednog dana tkati.

Radim u školi i kao učiteljica provodim dugi niz godina različite radionice na temu očuvanja kulturne baštine. Svoje znanje planiram prenijeti  upravo na najmlađe jer smatram da trebamo istinski očuvati naše stare i pomalo zaboravljene običaje – kaže Jasminka.

Ana Azinović, dugogodišnja članica KUD-a Čiče, polaznica više radionica uključujući i tkanje, već je od prije bila upoznata s procesom tkanja i postupkom pripreme niti za tkanje.

-Iako sam prije dolaska na radionice tkanja već bila upoznata s procesom tkanja te s postupkom pripreme niti za samo tkanje, ovim sam radionicama uvidjela s koliko toga nisam bila upoznata ranije. Sada sa sigurnošću mogu reći kako je tkalački stan uistinu "stroj" koji omogućuje svakoj osobi da iskaže koliko je vješta, strpljiva, uporna, kreativna te da radi na izgrađivanju istih.

Svakom novom radionicom mi kao polaznici naučimo štošta novoga. Neovisno o tome upotrebljavamo li samo bijelu nit ili i pokoju šarenu, varijacija na temu postoji bezbroj zbog čega ove radionice imaju svoju posebnost – zaključuje Azinović.

Polaznici, zajedno s voditeljem, svakako se slažu u jednome, tkanje je običaj kojeg trebamo sačuvati od zaborava. Dok je ljudi koji to rade s ljubavlju, uče i prenose znanje o tkanju, to je običaj koji se zasigurno neće zaboraviti.

 

Tekst: Valeria Čermak